04.05.2023 / Žarko Cvejić
3. maj 2023.
Vračar, Beograd
Posle još jednog malog raspusta, isporučio sam jutros sina u vrtić i ćerku u školu par stotina metara niže – u istu školu koju smo sestra i ja pohađali po osam godina, od toga četiri ratne godine uz obilje vatrenog oružja na ulicama Beograda 90-ih ali bez oružja u školi; u istu školu (mada ne i zgradu) koju je moj otac pohađao osam posleratnih a njegova majka četiri predratne godine, ali to su valjda bila neka druga vremena, doduše, i tada bez oružja u školi. Za divno čudo, uprkos brutalnosti ustajanja u sedam sati ujutru posle 11 dana što raspusta, što popodnevne smene, stigosmo jutros u pet do osam, što nam se retko dešava.
Oko 8.40 pozvao me je prijatelj koji me inače retko poziva, a koga sam video prethodnog dana, da me pita znam li šta se dešava u školi, jer je, prolazeći onuda, naišao na velike policijske snage i zatvorene ulice. Rekoh da ne znam, s pomišlju da je reč o nekakvoj “raciji”, “borbi protiv organizovanog kriminala”, “dojavi” ili nekom sličnom događaju na kakve smo već navikli u poslednjih desetak godina, a u poslednjih godinu dana naročito. Na to mi je odgovorio da se na ulici pominje nekakva pucnjava u školi. Ipak, uprkos njegovim rečima, ni tada nisam pomislio da bi to – pucnjava – moglo da se dogodi u nekoj našoj školi. Pomislio sam da je neko možda upalio nekakvu jaču petardu ili počinio neku sličnu glupost ispred škole. Ipak, odmah sam pozvao ćerku. Nije se javila. Odmah zatim sam pozvao njenu učiteljicu, koja mi se javila valjda posle prvog zvona ili još ranije i najpribranijim mogućim glasom, najljubaznije moguće rekla da su mi ćerka i njeni drugari iz odelenja dobro, da ih je dovela u obližnji park na igranje i da ne zna ništa više. Onda je supruga izletela iz stana po nju, a meni su počele da pristižu vesti preko telefona, vesti kao iz košmara iz kojeg ne mogu da se probudim, vesti kakve sam do jutros povremeno dobijao iz Amerike, ali nikada iz Srbije.
Ćerka nam je naizgled dobro, velikim delom i zahvaljujući savršenoj reakciji učiteljice. Kako nam je ćerka zaista – iznutra, duševno – to ćemo tek videti. Mi nismo naročito dobro, kao i, pretpostavljam, većina roditelja i svih drugih ljudi svesnih jutrošnjeg događaja u OOŠ “Vladislav Ribnikar”, u zemlji i van nje. U tupoj neverici, šoku, izbezumljenju, pitamo se kako je ovakvo nešto moglo da se dogodi u našoj školi, u našem kraju, gradu, u našoj zemlji. Pitamo se i kako ćemo, neki već sutra a mi “tek” u ponedeljak, poslati decu u tu istu školu i mnoge druge škole nalik na nju. Kako će se naša deca tamo osećati i šta će i kako tamo učiti i raditi. Već danas, a sigurno i u danima koji slede, pitamo se ko je kriv: otac? majka? video igre? društvene mreže? “Internet” (da li i struja koja ga napaja? da li i računari? telefoni?); “zapadne vrednosti”?
Ipak, od pojedinih i, za sada, usamljenih glasova čujemo ponešto i o jednom brutalizovanom društvu prezasićenom agresijom i nasiljem, verbalnim i fizičkim, o društvu u kojem je nasilje normalizovano, gde je od početka godine ubijeno 13 žena, gde umesto “izvinite” i “oprostite” čujemo samo “pa šta”, gde se sporovi rešavaju snagom sile a ne argumenata – od obraćanja najviših državnih zvaničnika uz prikazivanje unakaženih leševa na svim televizijskim kanalima s nacionalnom pokrivenošću u najgledanijim večernjim terminima, od verbalnog i fizičkog nasilja “zasedanjâ” najvišeg zakonodavnog tela zemlje, do slikâ i opisâ nasilja u tabloidnim novinama i još živopisnijih pokretnih zvučnih slika nasilja u svakovečernjim, celonoćnim i beskrajnim reality TV sadržajima, koji se takođe prikazuju na TV kanalima s urednim dozvolama za emitovanje u čitavoj zemlji.
Poslednjih nekoliko godina, u ovo vreme besramlja, populizma i “post-istine”, u zapadnim medijima brojni komentatori ističu kako su “šokirani/zapanjeni ali ne iznenađeni” (shocked/astonished but not surprised) izjavama i postupcima vodećih političara njihovih zemalja. Jesmo li danas i mi zapanjeni ali ne i iznenađeni? Zapanjeni valjda svakako jesmo – moramo biti – ali u društvenoj klimi u kojoj živimo već godinama, decenijama, smemo li biti i iznenađeni?