12.12.2025 / Darko Šimičić
Knjige umjetnika (artist’s book) ili knjiga kao umjetnost (book as art) su umjetnički radovi nastajali u avangardama, neoavangardama i konceptualnoj umjetnosti, realizirani u mediju knjige – knjige kao predmeta. Knjige umjetnika su sredstvo uobličavanja, komuniciranja i otjelotvorenja zamisli umjetnika koji su napustili postupke stvaranja tradicionalnih djela (slika, grafika, skulptura). Prve knjige umjetnika nastale su početkom 20. st. u futurizmu, kubofuturizmu, dadi, konstruktivizmu, suprematizmu, zenitizmu i nadrealizmu. Pojam je određen krajem 60-ih godina da bi se opisali radovi neodade, fluxusa, konkretne poezije, vizualne poezije, procesualne umjetnosti i konceptualne umjetnosti.
Knjige umjetnika su jedinstveni medij kojim se spajaju tekst i vizualni elementi stvarajući složeni i multimedijalni umjetnički komad. Iako se termin „knjiga umjetnika” popularizirao tokom 60-ih godina zahvaljujući kritičaru Germanu Celantu, zanimanje za ovaj medij datira još od ranih avangardnih pokreta. Kao polazne primjere navodim knjige Stéphanea Mallarméa Un coup de dés jamais n’abolira le hasard (1914.), F.T. Marinettijevu knjigu Les mots en liberté futuristes (1919.) i Zaumnu knjigu (1915) pjesnika Aleksja Kručeniha sa ilustracijama slikarice Olge Rozanove.
Sada ide skok u vremenu od početka 20. st. prema 50-tim i 60-tim godinama. U Zagrebu, tokom druge polovine 20. st. razvoj eksperimentalnih knjiga bio je posebno intenzivan s radovima umjetnika i umjetnica koji su istraživali granice medija knjige. Knjiga umetnika se tada definiraju kao samostalno umjetničko delo koje koristi modalitet knjige kako bi komuniciralo ideje, stavove, uvjerenja, istraživanja ili provokacije umjetnika. Ona može uključivati raznovrsne tehnike, od tradicionalnog tiska do eksperimentiranja s materijalima i različitim prezentacijskim formatima. Ovaj medij dobiva na značaju s razvojem neoavangarde, fluxusa, vizualne poezije i konceptualne umetnosti, gde je fokus na procesu stvaranja i ideji, a ne samo na krajnjem umetničkom ili estetskom proizvodu.
U Zagrebu se pionirima eksperimentalnog rada sa medijem knjige mogu smatrati pjesnici i umjetnici poput pjesnika Josipa Stošića, pjesnika Bore Pavlovića i slikara, filmskog radnika i pisca Vlade Kristla. Njihovi radovi su prezentirali istraživanja granica jezika i slike. Ukazivali su na potencijalnost knjige umjetnika da postane prostor za umjetničke eksperimente, istraživanja, transgresije i inovacije. Josip Stošić, Boro Pavlović i Vlado Kristl najavili su novu eru u umjetničkom izražavanju u Zagrebu putem svojih inovativnih pristupa knjigama umjetnika. Stošić je objavio knjigu Đerdan 1951. Pavlović je objavio Novinu kao eksperimentalnu publikaciju 1954. Oni su kao pjesnici koristili jezik kao svoj primarni stvaralački alat, dok je Kristl razvijao vlastite stilove interakcijom teksta i vizuelnog oblikovanja, odnosno, antiumjetničke geste. Njihovi radovi su inspirirali mnoge druge umjetnike da istraže djela koja nadmašuju klasične granice književnosti i umjetničke disciplinarnosti.
Vlado Kristl, na primer, kombinira ilustracije i tekst u formi koja duboko istražuje filozofske teme i osobne narative antiestetike, antipoezije, antiproze i antislikarstva. On je jedan od pionira monokromnog slikarstva u Hrvatskoj. Njegove knjige su jedinstveni spoj tekstualnog i vizualnog obrta u polje apsurda. Izuzetan primer je knjiga Pet bijelih stepenica iz 1961.
Eksperimentalna praksa je omogućavala umjetnicima paradoksalan i provokativan dijalog sa publikom, gde knjiga postaje instrument ne samo za distribuciju značenja, nego i za sticanje novih čulnih iskustva. Izuzetno važna je edicija a koju je pokrenuo slikar Ivan Picelj između 1962. i 1964. godine. Objavljene su publikacije Picelja, Victora Vasarelya, Vjenceslava Richtera, Mangelosa i Getulia Alvianija.
Dimitrije Bašićević Mangelos je uneo novi impuls u svijet knjiga umjetnika. Njegove oslikane knjige su učinak sinergije između vizualnog, literarnog i filozofskog. Često koristi simboliku i apstraktne forme koje remete i narušavaju konvencionalno shvatanje knjige. Njegovim radom, knjiga postaje svojevrsni dnevnik koncepata, antropoloških uvida i filozofskih vizija. Svaki element nosi svoje značenje i doprinosi cjelokupnom izrazu. Mangelos je ukazivao da knjiga može biti ne samo objekt za čitanje, nego i kombinacija kontemplativnog i čulnog iskustva. Njegov rad na oslikanim knjigama pokazuje kako su vizualni efekti i znaci sa tekstom sposobni stvoriti složene naracije koje se razvijaju kroz fizički medij i pojavnost knjige. Mangelos je translingvistički prolazio različitim jezicima i modalitetima vizualnog poništavanja ali i pobuđivanja iskustva, znanja te skeptičke estetizacije.
Gorgona je misteriozna umjetnička grupa koja je delovala od 1959. do 1966. godine u kontekstu umjetnosti poslije enformela, novog realizma Yvesa Kleina, fluxusa i neodade. Gorgona nije bila u pravom smislu umjetnička grupa koja promovira svoje koncepte, poetiku, politiku, umjetničku produkciju ili estetiku, nego neka vrsta „djelomično tajnog društva” koje u svom djelovanju povezuje umjetničku produkciju (stvaranje djela), razgovore i život njenih članova gorgonskim duhom. U Gorgoni je potpuno razrađeno relativiziranje odnosa privatnog i javnog, doslovnog i mistificiranog, individualnog i kolektivnog. Umjetnici i teoretičari Gorgone su na lucidan i kritički način tretirali odnos individualnog i manifestacije kolektivnog. U Gorgoni su surađivali i družili se slikari Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder i Josip Vaništa, skulptor Ivan Kožarić, arhitekta Miljenko Horvat, historičari umjetnosti Dimitrije Bašičević i Radoslav Putar i teoretičar umetnosti Matko Meštrović.
Svakako jedan od ključnih elemenata u razvoju knjige umjetnika je časopis Gorgona koji je pokrenuo i izdavao Josip Vaništa. Gorgona nije bila samo časopis; ona je bila platforma za dijalog između umjetnika i publike okupljajući radove različitih umjetnika u formatu knjige. Ova publikacija je omogućila stvaranje zajednice umetnika koji su dijelili slične interese, estetiku i filozofiju. Objavljeno je ukupno 11 brojeva u razdoblju od 1961. do 1966., a sačuvan je i veći broj prijedloga za časopis. Prvi broj je uredio Josip Vaništa tako što se na svih devet strana časopisa ponavlja fotografija s hladnim, neatraktivnim i monotonim motivom zapuštenog izloga. Drugi broj je izveo Julije Knifer kao beskonačni meandar tako što je listove publikacije s grafičkim elementima meandra spojio u kružni niz. Ostale brojeve su izveli: Josip Vaništa (br. 3, .6, 10, 11)), Victor Vasarely (br. 4), Ivan Kožarić (br. 5), Miljenko Horvat (br. 7), Harold Pinter (br. 8), Dieter Rot (br. 9) . Piero Manzoni je izveo tri projekta za realizaciju jednog broja Gorgone s otiscima prstiju pod zajedničkim nazivom Potvrde, koji nije realiziran. Josip Vaništa je objavljivao časopis Postgorgona tokom 80-ih godina.
U tradiciji Gorgone su se pojavili umetnici konceptualne umjetnosti. Goran Trbuljak je radio knjige i bilježnice u kojima je testirao kritičke stavove prema institucijama svijeta umetnosti i institucionalizaciji umjetnika. Istraživao je kontekstualizacije i dekontekstualizacije statusa umjetnika. Značajno je i svjesno korištenje masovnih medija u umetničkim praksama Sanje Iveković i Ivane Keser. Sanja Iveković je politički angažirana feministički orijentirana umjetnica. Ona je u medijem knjige umjetnika, na primjer: Dvostruki život ili Tragedija jedne Venere (1976.), istraživala moć reprezentacije masovnih medija između privatnog i javnog, emotivnog i političkog. Njene knjige često se bave temama rodne ravnopravnosti i graničnih društvenih normi izazivajući publiku da preispita konvencionalne predstave o ženama u društvu. Ivana Keser je radila sa konceptom štampanih novina reagirajući na modele masovne industrije informiranja i aparatuse konstruiranja individualne i društvene realnosti. Ona je u medijskoj politici pronalazila svoja potencijalna određenje uslova subjektivizacije, doživljaja sebe kao aktivnog djelatnika u mrežama komunikacija.
Mladen Stilinović, Vlado Martek, Boris Demur ili Željko Jerman su razvijali unikatne, najčešće, ručno izvedene knjige. Za njih su bili bitni različiti hibridni modeli individualnog i kolektivnog pravljenja knjige. Takođe su istraživali alternativne modele komunikacije kao što je malotiražni ručno rađeni časopis Maj 75 (1978-1984-1990). Stilinović je knjigu tretirao kao mediji kojim izvodi, subvertira ili invertira ideje o umjetniku, svakodnevnom životu, izlagačkoj praksi, ali i svijetu njegove poetičko-političke dekonstrukcije suvremenosti. Radio je sa knjigom kao predmetom, ali i sa knjigama sa fotografijama fotografija ili minimalnim intervencijama u polju vizualnosti i tekstualnosti. Vlado Martek je razvijao žanr samizdata. To su ručno pravljene tj. samoizdavane knjiga koje su pripadale njegovom pred-pjesničkom izvođenju između likovnih umetnosti, filozofije, poezije, autoreferencijalnog pisanja i traganja za novim iskustvima. Stilinović i Martek su zajednički i individualno fenomen knjige umetnika povezivali sa performativnim ponašanjem umjetnika u različitim svijetovima od svakodnevice do galerijskih, muzejskih i festivalskih prostora.
Knjiga umjetnika realizirane u Zagrebu između 1951. i 2001. godine označila su bogate i raznolike eksperimentalne scene koje obuhvaćaju inovacije u umjetničkom izražavanju, kulturalnoj identifikaciji i društvenom aktivizmu. Ukazuje se, zato, na različite umjetničke strategije i pristupe koji su oblikovali razvoj ovog medija, potičući daljnje istraživanje uslova i okolnosti, materijalizacija i dematerijalizacija umjetničke komunikacije, demokratizacije i hibridizacije medija.
Projekat Kreativne Evrope
Anthologies of Cooperation: Encounters in/through Artist’s Book and Experimental Poetry (AbeX), 2025-2026
Partneri
Projekat vodi Muzej primenjene umetnosti (MAK Museum of Applied Arts) iz Beča, Austrija, u saradnji sa asocijacijom Kultura natura pARTicip iz Oradee, Rumunija, Nacionalnim muzejem savremene umetnosti (MNAC) iz Bukurešta, Rumunija, i Fakultetom za medije i komunikacije (FMK) iz Beograda.