30.09.2021 / Departman za socijalni rad


Ejdžizam isključuje sve i šteti razvoju društva. Započnimo promene danas.

COVID-19 pandemija je pored mogućnosti da se zaraze ljudi svih uzrasta i mnogobrojnih posledica koje ostavlja po njihovo psihofizičko zdravlje, pokrenula narative koji su razotkrili staru, duboko ukorenjenu skrivenu „bolest“ – ejdžizam. Stereotipi (kako mislimo), predrasude (kako osećamo) i diskriminacija (kako delujemo) bazirani samo na godinama nisu nova pojava. Sadašnji trenutak je samo pojačao štetu koju ejdžizam nanosi svima. Ejdžizam se pojavljuje uvek kada se samo godine koriste za kategorisanje i podelu ljudi koja vodi štetnim, nepravednim odnosima i remete solidarnost među različitim generacijama. Tokom života ejdžizam ima različite forme. Olako se mogu stariji ili sasvim mladi odbiti za posao na bazi godina, mladi proglasiti nepromišljenima i neodgovornim, stariji slabim i nezaštićenim.

Termin je prvi put upotrebio Batler 1969. godine kako bi u jednoj reči izrazio sistematsko stereotipiziranje i diskriminaciju baziranu na godinama. U Platonovoj „Državi“ pominje se u razgovoru starca Kefala i Sokrata: „Reći ću ti Sokrate, Zevsa mi… Da stari ljudi trpe uvrede od svojih ukućana i rođaka…“

Ejdžizam može biti institucionalni, interpersonalni i okrenut ka samom sebi. Instituicionalni se odnosi na zakone, socijalne norme, strategije i praksu uskraćivanja mogućnosti i sistematičnog stavljanja u nepovoljniji položaj osoba samo zbog njihovih godina, bez obzira na druge relevantne karakteristike. Interpersonalni ejdžizam se pojavljuje u odnosima dve ili više osoba (na ličnom, porodičnom, kao i na nivou celog društva), dok ejdžizam okrenut ka samima sebi je samostigmatizujući, internalizovan i parališući po tu osobu.

Uticaj stereotipa i predrasuda počinje u detinjstvu, kada se oni internalizuju i počinju upravljati razmišljanjima i ponašanjem prema ljudima različitog godišta, kao i prema samima sebi, nanoseći štetu zdravlju i blagostanju. Često se ukršta sa seksizmom, rasizmom i drugim dominatnim predrasudama i stereotipima.

U susret 1. oktobru – Međunarodnom danu starijih osoba, progovoriće mnogi o ovoj pojavi kao da je to nešto što se drugima dešava, a dešava se svima nama, jer svi starimo ili smo bili bar jednom okarakterisani za nepodobne zbog godina koje imamo. Diskriminušući starije osobe danas, zapravo diskriminišemo sami sebe u budućnosti. Mali iskoraci u razmišljanju, osećanjima i delovanju napraviće veliku razliku, zato počnimo odmah!

Vredi napomenuti da metode i mere primenjene zarad očuvanja zdravlja i života, bez obzira što ispunjavaju svoju inicijalnu svrhu, nesumnjivo prouzrokuju set specifičnih problema, odnosno „neželjenih efekata“, koji su mahom nepoznati obzirom da se faktički, prvi put, pojavljuje pandemija sa ovakvom kombinacijom intenziteta i trajanja. Zatvaranje i izolacija naročito starijih osoba, koja traje godinu i više dana, ostavlja velike posledice po kvalitet života i posledično po mentalno zdravlje. Srž problema se, pak, nalazi u karakteristikama samih mera – osim što pretenduju da ih izoluju od same bolesti, ujedno ih izoluju i od ljudi i institucija koji treba da odgovore na njihove probleme i potrebe, bez obzira da li su one nastale pre pandemije (kao hronične bolesti) ili tokom same pandemije, bilo kao njena direktna posledica (depresija, anksioznost, i dr.) ili samo u vremenskoj korelaciji. Odlaganje odlaska u institucije primarne zdravstvene zaštite je samo „vrh ledenog brega“.

Pored navedenih, veliki rizik, posebno za vulnerabilne kategorije, među kojima stariji ljudi imaju značajan udeo, predstavlja i nemogućnost zadovoljavanja njihovih egzistencijalnih i socijalnih potreba.

Zadovoljavanje socijalnih potreba ljudi i zaštitu najugroženijih kategorija stanovništva preuzele su države od samog svog nastanka, ostvarujući ih na različite načine, različito kroz vreme i različito između njih. U aktuelnom vremenu, Srbija, važećim Zakonom o socijalnoj zaštiti, utvrđuje da čovek, koji ne može sam da reši probleme koji mu ugrožavaju život, ima pravo da se obrati za pomoć sistemu socijalne zaštite, koji mu, pod propisanim uslovima, određenim pravima i uslugama, može pružiti pomoć. Među korisnicima ovog sistema, stari ljudi čine značajnu kategoriju.

Problemi u zaštiti starih, koji su se ispoljili u pandemiji su: niska materijalna davanja nedovoljna za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba; dugo trajanje veoma restriktivnih mera izolacije u domovima za stare i onemogućavanje kontrolisanih poseta najbližih; nedovoljan broj stručnih radnika u celom sistemu socijalne zaštite (broj zaposlenih na neodređeno vreme u 2019. je manji za 15% nego u 2015, dok je broj korisnika u istom periodu povećan za 6,2%, a tendencija smanjivanja nastavljena je i u 2020), što indirketno smanjuje ostvarivanje funkcija institucija; raskorak između potreba i kapaciteta institucija sistema da odgovore na potrebe; nerazvijenost socijalnih usluga, naročito u ekonomski nedovoljno razvijenim opštinama i na ruralnom području.

Jasno je da položaj starih, koji su u ovoj pandemiji u posebnom riziku, nije zadovoljavajući: rast penzija zaostaje za rastom zarada (prosečna penzija, početkom ove godine, iznosi 46% prosečne plate), a sistem socijalne zaštite, od kojeg u visokom stepenu zavisi položaj najugroženijih starih, nije u dovoljnoj meri ostvario strateške ciljeve svog razvoja (koji su istovremeno reformski), pa je preporučeno da se oni prenesu u naredni period, koji je već počeo, ali bez usvojenog novog strateškog plana. U još drastičnijoj situaciji je i Nacionalna strategiju o starenju Vlade Republike Srbije (2006-2015), jer je period za koji je utvrđena politika prema starima, istekao pre šest godina, a nova, takođe, još nije usvojena.

Zaključak koji se nameće kao imperativ je potreba za promenom odnosa prema starima u smislu njihovog boljeg tretmana i boljeg ukupnog položaja u društvu, ne samo iz civilizacijskih razloga, već zbog doprinosa koji su stari dali društvenom razvoju i prava koja im zasluženo pripadaju. Društveni sistemi i institucije treba da budu nosioci unapređenja položaja starih ljudi u materijalnom, socijalnom i psihološkom smislu.

Nalazi upućuju da je potrebno promeniti narativ o tome koliko koštaju stari ljudi i promovisati međugeneracijske odnose na principima solidarnosti, uzajmnosti, socijalne pravde, tolerancije, međusobnog uvažavanja, poštovanja bioloških razlika koje donose pojedine faze ljudskog života i negovanja humanog i kulturnog odnosa među ljudima.

Sistem socijalne zaštite ne sme biti marginalizovan i diskriminisan, već tretiran ravnopravno sa drugim društvenim sistemima u pogledu osposobljenosti (ljudskim i materijalnim resursima), vidljiv u društvu, ne samo po onome što nije učinio ili je loše učinio, već i po uspesima u pronalaženju rešenja da ljudi uspešno izlaze iz stanja socijalne potrebe, egzistencijalne i socijalne ugroženosti i osećanja beznađa.

COVID-19 pandemiju je, očekivano, pratila i infodemija – brzo i nadaleko širenje pogrešnih informacija vezanih za mnoge aspekte bolesti. Starija populacija se ispostavila naročito ranjivom kada je u pitanju selekcija informacija i usvajanje teorija zavere i lažnih vesti – naše istraživanje je ukazalo na nemogućnost ove populacije da adekvatno razlikuje sredstva informisanja (naročito novinskih agencija i relevantnih institucija) od savremenih sredstava i platformi namenjenih zabavi – YouTube, Facebook i sl., usled čega dolazi do zabrinjavajuće fuzije informativnih i zabavnih sadržaja. Starija populacija je naročito na udaru jer u osnovi teže usvaja nove tehnologije, odnosno teže razgraničava realne i naučno utvrđene činjenice od korisnički kreiranog sadržaja (stava i narativa) specifičnog za mreže i platforme koje smo naveli – anonimne poruke koje zarad prividnog kredibiliteta „potpisuju” nepostojeći lekari, a koje dobijamo preko Vibera ili društvnih mreža, neretko nose istu težinu kao zvanične objave i preporuke zdravstvenih institucija, istraživača i naučnika.

Iza lažnih vesti i teorija zavere, po pravilu, postoji vrlo konkretna agenda – ekonomska korist koja se ostvaruje u mnogim oblastima kao rezultat usvajanja ovih lažnih postavki. Mehanizmi ostvarivanja koristi su mnogostruki – od jednostavnih poseta internet stranicama i plasmana reklama, preko prodaje knjiga i održavanja pseudonaučnih i šarlatanskih predavanja sa kotizacijom, do potenciranja i prodaje određenih suplemenata ili konkretnih farmakoloških preparata kao lažnih lekova za COVID-19 (soda bikarbona, hidroksihlorokin, ivermektin, itd…). Ova ekonomska korist može biti na kraju veoma skupa za samog pojedinca koji dezinformacije usvoji – posledice ponašanja prema tim postavkama mogu biti izuzetno štetne kako po zdravlje pojedinca, tako i po javno zdravlje (naročito izraženo u otporu prema vakcinaciji u nekim zemljama, uključujući i Srbiju). Jedna od mnogih tragedija ljudskosti nastalih tokom ove pandemije nalazi se i u činjenici da je starija populacija, koja je zbog bioloških činilaca i karakteristika virusa najugroženija, zapravo veoma izložena, prijemčiva, a moguće i ciljano targetirana ovim komunikacijsko-ekonomskim kvazibioterorizmom.

_

Tekst sadrži delove iz članka „Zdravstveno-socijalni problemi starih u uslovima pandemije“ predavača na Departmanu za socijalni rad FMK prof. dr Ane Gavrilović, prof. dr Aleksandre Milićević Kalašić i Ass. MA Đorđa Terzina, koji se nalazi u postupku recenzije.

Pretraga

You are using an outdated browser which can not show modern web content.

We suggest you download Chrome or Firefox.