24.11.2022 / Iva Branković


Kome je u interesu da se naše žene i devojčice plaše?

Kada sam pre nekoliko dana dobila predlog da za „16 dana aktivizma protiv nasilja prema ženama i devojčicama“ napišem nešto o nasilju i rodu u oblasti socijlnog rada tri slike su mi se odmah pojavile pred očima. Te slike predstavljaju narative, koje su mi mediji usadili bez da sam zapravo za tim sadržajima tragala, čak iako sam ih aktivno izbegavala jer su skandalozni i ne doprinose ničemu dobrom.

Prva slika se odnosi na video intervju serijskog silovatelja na slobodi, koji je jedan užasni tabloid objavio. Taj čovek jezivo izgleda, a u nekom trenutku između ostalih užasa izgovara i skandaloznu rečenicu, a to je, parafraziraću: ’’ako ja to rešim da uradim za nju je najbolje da se ne opire’’. Strašna je to stvar, pustiti takvu rečenicu u etar, i ne može niko da me ubedi da to ’’tabloidi u svetu isto tako rade’’.

Razmišljala sam tih dana mnogo o tome zašto se to dešava baš sada. Ne seksualno uznemiravanje ili silovanje, ne čak ni to da osuđeni prestupnici izlaze iz zatvora nakon što odsluže kaznu. To se dešava i to će se dešavati, nema tu ničeg spornog. Seksualne devijacije se javljaju kod nekih ljudi i na to društvo jednostavno mora da bude spremno. Da adekvatno reaguje tako što sankcioniše prestupnike u cilju njihove resocijalizacije i pruža pravovremenu zaštitu i podršku preživelima.

Ono što jeste zabrinjavajuće u ovoj priči je činjenica da je neko izabrao baš ovog prestupnika i baš u ovom trenutku da ga prikaže našim ženama.

Naime, kada je taj intervju izašao 3 od 5 koleginica iz centra u kome radim psihoterapiju reklo mi je da su počele da nose suzavac svuda sa sobom. Jedna je rekla da više ne ide uveče sama po kraju već dečko dolazi po nju i prati je gde god da krene. Znači lična zaštita i fizička pratnja. Ali šta sa devojkama koje nemaju dečka, brata, muškarca da o njima ’’brine’’? I kako smo zaboga u 21. veku došli do situacije da se žene ne osećaju sigurno da hodaju ulicama grada bez suzavca ili muške ’’zaštite’’?!

To me dovodi do ključnog pitanja u ovoj temi, a ono prevazilazi ličnu bezbednost svake od nas. Kako je dozvoljeno da se žene ovako sistematski zastražuju preko medija Ili jednostavnije: kome je u interesu da se naše žene plaše? To pitanje može da deluje kao početak teorije zavere, ali u svetlu desničarskih tradicionalnih vrednosti, koje stupaju na snagu ne samo u našem regionu nego i širom Evrope i sveta, ono se postavlja kao sasvim legitimno. Drugo pitanje je, naravno, šta ćemo tim povodom da uradimo, i drago mi je što vidim da su se feminističke organizacije ovim povodom organizovale, aktivirale i učinile vidljivijom, jer neko mora da skrene pažnju na to da sve priče o zaštiti žena od nasilja u porodici padaju u vodu ako živimo u društvu u kome žene ne mogu bezbedno da koračaju gradom bez muške pratnje.

Druga slika odnosi se na majku, koja tuče svoju malu ćerku dok neka treća osoba sve to snima. Pokušala sam da ne pogledam taj snimak, ali sam ga ipak pogledala u okviru priloga za dnevnik na jednoj televiziji za koju su me pozvali da pričam na tu temu. Mislim da nisu baš bili zadovoljni prilogom, jer nisam htela da kažem kako je to jedna zla majka kojoj treba oduzeti dete. Ne verujem u zle majke ni u zle ljude. Duboko profesionalno verujem samo u loša ponašanja, koja su uslovljena ličnim, ali u velikoj meri i kontekstualnim i sistemskim faktorima. Lične faktore ostavljam psiholozima i psihijatrima, ono što svojim studentima socijalnog rada pričam, a što sam u kratkom prilogu od par minuta verovatno uzaludno pokušala da kažem i TV auditorijumu, je da bez zajedničke saglasnosti oko toga da je nešto društveni problem nema ni rešavanja tog problema na individualnom nivou. Šta to znači na ovom primeru?
Ako ne možemo kao društvo da se usaglasimo da je svaki vid fizičkog kažnjavanja dece neprihvatljiv (a ne možemo, jer čak ni svi profesionalci nisu stali u zaštitu zakona koji je takvu vrstu odredbe sadržao, naprotiv), kako onda možemo da očekujemo od pojedinačnih roditelja pogođenih siromaštvom, nezaposlenošću, marginalizacijom, ličnim istorijama nasilja i raznim drugim nedaćama da se uzdrže od toga da lupe svojoj deci par šamara? Ako deluje licemerno, to je zato što tako i jeste.

I na kraju, treća slika koja mi je skrenula pažnju je ona na kojoj je profesorka srednje škole, zbunjena i uplašena među đacima, koji izmiču stolicu ispod nje i snimaju je dok pada. I opet, iako je možda rizično što ću ovo reći, nije mi u čitavoj priči skandalozno ponašanje tih klinaca. Oni su kao i mnogi pre njih i kao što će mnogi posle njih, smislili i uradili nešto izuzetno glupo, a u ovom slučaju i vrlo okrutno. Jedan procenat mladih uvek prolazi burnije od ostalih kroz razvojne krize i demonstrira ponašanja koja su neadekvatna ili društveno neprihvatljiva ili čak protivzakonita. To su mladi, koje zovemo delinkventima i njih uvek ima u populaciji u određenom procentu, koji je manje više stabilan kroz vreme. Dakle, broj delinkvenata uprkos slici koju nam mediji šalju nije u porastu, a važno je naglasiti i da većina tih mladih uz adekvatnu društvenu podršku može da prevaziđe razvojne krize i da ne razvije antisocijalna ili kriminogena ponašanja u odraslom dobu. Ono što je novo, i što se vidi u ovom ružnom primeru, je što se sada u sve to uključeno i snimanje i deljenje dalje, i to je dimenzija koju starije generacije, u koju sad već i sebe svrstavam, ne mogu da razumeju i u koju učitavamo dodatnu dozu bizarnosti i surovosti.

Ali ma kako bilo strašno i uprkos dubokoj rodnoj empatiiji i profesionalnoj solidarnosti za koleginicu, ne mislim da je čin te dece skandalozan na način na koji ga predstavljaju mediji.  Skandalozna mi je reakcija ljudi, laika, ali i profesionalaca, koji su sa naglašenom strašću delili slike uplašenog lica jedne žene i paralelno s tim navodili kako ti ’’huligani’’ treba da budu surovo kažnjeni.

U toj reakciji je isplivao jedan jak tradicionalni narativ, koji ženu stavlja u ulogu žrtve, a mlade karakteriše kao opasne. To je ono što smatram suštinski zabrinjavajućim jer povezuje sve prethodne teme i pokazuje karakteristike našeg dominantnog narativa kada su dve veoma važne grupe u društvu u pitanju – žene i mladi i direktno utiče na način na koji se prema njima odnosimo u različitim situacijama pa i kad su žrtve nasilja.

Zato moramo da krenemo od opšteg, od vrednosti i uverenja i da se zapitamo u kom pravcu ide društvo u kome se žene zastražuju i stavljaju u ulogu žrtve, deca vaspitavaju batinama, a mladi u razvojnim krizama doživljavaju monstrumima, koje treba surovo kažnjavati?  Kakav je to društveni narativ u kome se ranjivim grupama i socijalnim problemima bavimo samo u svrhu senzacionalizma, podrške tradicionalnim uverenjima i stavovima i posledično sejanja straha?

Strahom se vlada podanicima, a ne građanima. Setite se toga sledeći put kad vas bude podilazila jeza od nekog novog slučaja u crnoj hronici i nemojte kliktati, coktati i deliti dalje. Pogledajte širu sliku i probajte da mislite o tome zašto vam se takav sadržaj servira i da li zaista želite u tome da učestvujete.

Ako ne pristajemo na dominante narative oni moraju da se menjaju, toliko je jednostavno. I to je najmanje što možemo da uradimo da bismo pomogli društvu da zaista obavlja svoju funkciju brige o ranjivim članovima kroz sistemsku i institucionlanu zaštitu i podršku.

_

Iva Branković predaje na Departmanu za socijalni rad Fakulteta za medije i komunikacije na kursevima u oblasti teorije i metodologije socijalnog rada, psihosocijalne podrške i supervizije u socijalnom radu.

Pretraga

You are using an outdated browser which can not show modern web content.

We suggest you download Chrome or Firefox.