12.05.2021 / Iva Branković
Čujem pre neki dan da se u subotu 15. maja održava porodična šetnja, i kao i nekoliko puta do sada, u prvom trenutku pomislim „kakva divna ideja organizovati porodičnu šetnju na Svetski dan porodice!“. A onda se setim kakva je to manifestacija i čija je to zapravo šetnja, i postanem veoma, veoma tužna…
Porodična šetnja, koja se organizuje nekoliko godina unazad na Svetski dan porodice ili na dan Prajda, je šetnja tradicionalnih belih porodica, koje čine mame, tate i deca, porodica koje veruju u jednog boga. I ništa tu ne bi bilo strašno da sve porodice u Srbiji ili bilo gde na svetu zaista izgledaju tako, kao na reklami – mama, tata, sin i ćerka. Sin po mogućstvu stariji od ćerke i, naravno, zlatni retriver. Dobro, ove naše porodice nisu te sa reklama, one su takozvane „domaćinske porodice“, pa je scena više ruralna, ker nije retriver nego srpski trobojni gonič, otac vozi traktor, a majka nosi u rukama pogaču i rakiju. Jer zna se ko kosi, a ko vodu nosi…
Da se razumemo, ne postoji ništa loše ni u tako zamišljenim porodicama, sve dok možemo da se složimo da su one podjednako mit, kao i porodica sa reklame. Prava ili idealna porodica zapravo ne postoji, a ideja „idealne porodice“ je opasna jer živimo u vremenu kada su porodične strukture sve raznolikije i ljudi pronalaze najrazličitije načine za stvaranje potomstva i brigu o svojim članovima. To je činjenica koju moramo da uzmemo u obzir kada razmišljamo o porodici i sistemu društvene podrške koji joj je namenjen.
Ako porodice delimo na „prave“ i „one druge“, a kao prave prepoznajemo samo tradicionalne na lošem smo putu. Prvo, u opasnosti smo da ne prepoznamo da tradicionalna, kao i svaka druga porodica može da predstavlja veliki rizik za svoje članove. Pored toga, tradicionalne vrednosti često nameću tipične rodne uloge i rigidne obrasce ponašanja i disciplinovanja, koji mogu da budu na štetu najranjivijih članova porodice, žena i dece. Drugi rizik se odnosi na činjenicu da ne prepoznamo alternativne porodične strukture, kojih je sve više, kao ravnopravne članove društva i na taj način im uskratimo isti nivo prava, podrške i zaštite, koji se obezbeđuju većinskom stanovništu.
Savremena određenja porodice kažu da su to zajednice ljudi u kojima postoji zajednička istorija, emocionalna povezanost i razmena i u kojima se obezbeđuje zadovoljavanje egzistencijalnih, psiholoških i razvojnih potreba članova. Znači, da bismo nešto nazvali porodicom nije neophodno krvno srodstvo, naprotiv, imamo divne porodice koje nastaju usvojenjem ili hraniteljstvom. Takođe, porodicu ne moraju isključivo da čine mama i tata, jer dobro znamo da postoje neke mame i tate koje ne mogu ili ne umeju da brinu o svojoj deci.
Zato je važno da se 15. maja na Svetski dan porodice setimo SVIH porodica. I tradicionalnih, ali i takozvanih alternativnih porodica – onih koje nastaju nakon razvoda; porodica koje čine samohrani roditelji i njihova deca; porodica u kojima bake, tetke, ujaci i stričevi odgajaju decu; porodica koje su usvojile decu; porodica, koje su svoju decu dobile zahvaljujući svom ili reproduktivnom materijalu nekih drugih ljudi; porodica bez dece, jer ne mogu da ih imaju i porodica, koje biraju da decu nemaju, ali itekako brinu o drugim članovima svojih proširenih porodica.
Sve te porodice žive i rade u ovoj zajednici, sve joj doprinose, a ona vrlo često zapostavlja, jer ne obezbeđuje elementarne uslove za njihovo funkcionisanje u teškim situacijama ili ih jednostavno ne prepoznaje i ignoriše.
Zato je važno da im čestitamo i na taj način uvažimo njihove napore da obezbede egzistenciju i razvoj svojim članovima i da im poručimo da su sve podjednako važne i vredne, bez obzira na boju kože, klasnu ili versku pripadnost, seksualnu orijentaciju ili bilo koju drugu različitost.
_
Iva Branković predaje na Departmanu za socijalni rad Fakulteta za medije i komunikacije na kursevima u oblasti teorije i metodologije socijalnog rada, psihosocijalne podrške i supervizije u socijalnom radu.