Jedna od najznačajnijih brutalističkih građevina Beograda – zgrada nekadašnje nacionalne štamparije, kasnije BIGZ-a, svoju treću namenu dobila je početkom dvehiljaditih. Nakon izlaska grafičkog zavoda zgrada ostaje bez namene, i u prazan prostor se useljavaju umetnici – kako mladi neafirmisani stvaraoci ovog grada, tako i već prepoznata, značajnija imena beogradske kulturne scene. Ispunjavajući zgradu novom energijom, tokom godina rađa se i raste neformalni Kulturni centar „BIGZ“ – jedna zajednica povezana prostorom koji podstiče spontanu komunikaciju, koja nekako, naizgled usputno, utiče na umetnički reljef ovog grada.
U proleće 2021. godine zgrada ulazi u ruke novog vlasnika, a sve što se u njoj dešavalo biva prekinuto i izlazi na ulicu.
Rad „BIGZ za poneti“ zamišljen je kao digitalna vremenska kapsula BIGZ-a, čiji gradivni materijal čine audiovizuelne uspomene pojedinaca prikupljene putem javnog konkursa „BIGZ za poneti“ i predstavljaju autentične, dokumentarne zapise – koji rediteljskim postupkom spajanja u video rad grade kolektivno sećanje na jedan period i njegovu atmosferu. Tri video rada hijererhijski postavljena u prostor pričaju priču o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i uvode nas u svet svega onoga što je BIGZ nekada bio i što više nije.
Izložba je deo dokumentarnog filma u nastajanju pod nazivom „Sve moje više nije moje“ i pomaže njegovoj realizaciji.