20.09.2022 / Đorđe Terzin
…ili Kako sam naučio da prestanem da brinem i uradim nešto
po tom pitanju.
Autorski tekst Đorđa Terzina, predavača na Departmanu za socijalni rad, nastao je kao uvod u razgovor na temu nastupajuće krize koji će biti objavljen na YouTube kanalu FMK.
Interesantan je momenat u kojem najavljena zimska kriza treba da nastupi – iako u globalnom kontekstu klatno polako hvata zalet nakon vrhunca ekonomskog ka socijalnom razvoju (što se naslućuje i po rezultatima nekoliko važnih izbora u prethodnom periodu), i dalje se nalazimo u periodu velikih rezova i smanjivanja troškova u socijalnoj sferi, sa izuzetkom mera i davanja koje je iznudila sama pandemija.
Kako to rade stariji i odgovorne zemlje?
U radu sa starijim osobama, kao reakcija na navedene, globalne tendencije (npr. skoro 20% primaoca penzija u Nemačkoj je suočeno sa siromaštvom [1] ), prethodne dekade se naročito razvijala i postala popularna koncepcija ličnog planiranja starenja – pokušaj da se opadajuća uloga države i konstantno smanjivanje transfera u oblasti socijalne sigurnosti kompenzuje raznolikim aktivnostima koje pojedinac sam, pre penzionisanja, može da preduzme kako bi pokušao da sebi finansijski i zdravstveno olakša i rastereti godine života nakon odlaska u penziju – najpre preseljenjem u životni prostor koji će lokacijom, pozicijom, veličinom i režijama više odgovarati novonastalim potrebama i okolnostima (u praksi su to najčešće manji stanovi, u prizemlju, relativno blizu dece ili rodbine ili u nekom kraju koji infrastrukturom više odgovara potrebama penzionera); adekvatno uređenje tog prostora (npr. klizave pločice u kupatilu ne dolaze u obzir); precizno planiranje finansija; preventivne zdravstvene mere, itd;
Vlada Australije je u periodu od 2007. do 2016. kroz nekoliko etapa sprovela interesantnu politiku i reformu: zabranjena je prodaja i korišćenje starih, inkandescentnih sijalica (žarulja). One su poznate po notornoj neefikasnosti u radu – svega oko 5-10% angažovane energije se iskoristi za proizvodnju svetlosti, dok se ostatak gubi kroz toplotu. Fluo i LED sijalice su daleko efikasnije (za istu proizvodnju iste količine svetlosti, Fluo sijalica troši samo 20% energije koju potroši žarulja, dok LED troši svega 10%) i dugotrajnije (traju 4 do 10 puta duže). Zabranom i izbacivanjem žarulja iz upotrebe, na nivou Australije uštedi se oko 2.6 teravat-časova struje godišnje – prosečno domaćinstvo uštedi 300 kilovat-časova, odnosno 75 dolara [2], pritom nezanemarljivo smanjujući emisiju gasova staklene bašte. Valja napomenuti i da su Fluo i LED sijalice skuplje od žarulja. Izdaci za nabavku su pali na domaćinstva i pravna lica, međutim samom eksploatacijom se nabavka brzo isplaćivala. Za svaki slučaj, vlada Australije je obezbedila i kredite za zamenu starih sijalica, koji su lako bili otplaćivani od ušteda koje su se ostvarivale. Slične politike su se zatim počele sprovoditi i u drugim zemljama (u SAD, na primer, zabrana nastupa 2023.)[3].
A šta mogu pojedinci?
Mogu li se, u nedostatku ili nedovoljnosti državnih mera i intervencija, koncepti i logika iz prethodna dva pasusa preneti na lični, individualni nivo i iskoristiti kao način zaštite standarda i sigurnosti građana? Jasno je da je odgovor na to pitanje duboko individualan. Neko “lično planiranje krize” bilo bi uslovljeno ličnim i pojedinačnim okolnostima u kojima se osoba nalazi. Što je pojedinac izloženiji socijalnim rizicima u redovnim okolnostima, odnosno što su primanja manja i standard niži, to je i potencijalno manje neiskorišćenih opcija u sklopu planiranja kojima se mogu ostvariti određene uštede. Ali gde bismo ih uopšte tražili? U duhu konstatancije, analiziraću na ličnom primeru:
- Ostaviti cigarete – Kao bivši strastveni pušač sa 19 godina pušačkog staža smatram da imam moralni hajgraund da govorim na tu temu, iako nisam postao krstaš nakon prestanka. Medicina i psihologija su svoje odavno na tu temu rekli (to što ima pušača među lekarima i psiholozima nije validan argument – bolest ne bira[4]). Zastupljenost pušača u ukupnoj populaciji u Srbiji je 40%. U Norveškoj je 6%. Ne služi ničemu kao i (skoro) svaka zavisnost, ružna navika koja narušava zdravlje, košta 300+ dinara dnevno i dobar je podsetnik na krhkost naših narativa, identiteta i karaktera. Bataliti pod hitno i 2-3 meseca odvajati sa strane i uživati u novostečenih i zasluženih 10.000 mesečno. Posle nekog vremena, kada se utope u dnevne troškove (ili nastupi kriza), neće nam ni biti jasno kako smo ikada imali novca i za cigarete.
- Smanjiti vožnju na zdravi minimum – Naročito u poslednjih par godina, kada su pristojni polovnjaci postali dostupni velikom broju ljudi, a u sprezi sa sistemom javnog prevoza koji ne odgovara potrebama ni kvalitetom ni kvantitetom, uveren sam da vozimo automobile daleko više nego što bi trebalo. Imajući u vidu da su energenti u fokusu očekivane krize, a njihovo poskupljenje nas je već sustiglo, sasvim je racionalno pokušati sa drugim vidovima kretanja, kada i gde je to moguće. Kako je Beograd iz mnoštva razloga pogibeljan za bicikliste, to nažalost, nije opcija koju bih primenio, ali je primenljivo u drugim gradovima gde se može bezbedno voziti, a koji još uvek nemaju biciklističku kulturu kao što je imaju npr. Subotica ili većina evropskih metropola. Rezidenti prestonice bi mogli bar kratke i rasterećene relacije prelaziti peške. Veliki broj ljudi, zdravih i pravih, sedaju u automobile zarad besmisleno kratkih relacija. Nekretanje je osnova mnogih bolesti koje nas pogađaju, te osim ušteda na energentima, čuvamo i svoje zdravlje, a vazduh će nam biti kudikamo čistiji.
- Promeniti navike u nabavci namirnica – Pojedini veliki trgovački lanci nude bolje cene i popuste kada se kupuje veći broj određenog artikla, pa se u njima planiranom nabavkom za ceo mesec mogu ostvariti znatne uštede u odnosu na prodavnice “sa ćoška”. Mnoge namirnice imaju solidan rok trajanja, a male prodavnice u komšiluku mogu ostati za sitne nabavke kvarljive robe ili hleba.
- Promeniti navike u ishrani i kuvanju – Možda najjači utisak prilikom posete FAO davne 2013. je bila količina materijala koje su delile različite partnerske organizacije, na temu nepotrebnog bacanja hrane – šta je savršeno upotrebljivo i nakon isteka roka a što inače bacamo, na koji način produžiti rok pojedinim namirnicama, kako najbolje iskoristiti one koje su “na izdisaju” i sl. I Džejmi Oliver je posvetio tome čitav serijal. Gospodin Oliver je inače pravi repozitorijum znanja i veština za svakodnevno kuvanje, a njegove emisije i recepti su omnidostupni. Uz malo talenta i zalaganja, dođe se do nivoa gde ćete radije kuvati i jesti zdravije kod kuće nego jesti van kuće za više novca.
Postoje, naravno, i mnogi drugi načini uštede, koji kao što smo rekli zavise od individualnih uslova i okolnosti – racionalizacija troškova režija kroz potpisivanje ugovornih obaveza sa operaterima, izbegavanje igranja igara sa negativnim ishodom (loto, kladionica i drugi vidovi kocke), podizanje i gajenje bašte, racionalno korišćenje električne energije po tarifama, samostalno izvođenje jednostavnih radova i popravki, analiza troškova grejanja i eventualna zamena energenta, itd. Alfa i omega svake racionalizacije je uvid u troškove – otvorite Excel tabelu i pedantno popisujte svaki “izlaz”. Na kraju meseca će vam biti jasno šta su od troškova nepotrebne gluposti na koje nesvesno bacamo pare.
Goruće oblasti i neophodne intervencije
Krize po pravilu najviše pogađaju one koji su materijalno i zdravstveno najugroženiji. Naveli smo da se sužava broj opcija kako se klizi niz socijalnu lestvicu, gde se na kraju mnogi moraju oslanjati na pomoć države, organizacija civilnog društva i crkve. Kao najgora posledica siromaštva često se ističe glad (iako je odnos između gladi i siromaštva višestran). I pored toga, narodne kuhinje su faktički u potpunosti u domenu NVO i crkve, osim njih tu uslugu jedino još pruža grad Beograd, te se nameće neophodnost državne intervencije i podrške u toj sferi u narednoj godini. Važno je imati u vidu i to da u savremenom društvu i razvijenim zemljama glad ne nastupa naglo, odnosno hrana ne nestaje “preko noći” – kako se postepeno smanjuju zalihe, poslednično rastu cene, čime polako sve veći broj ljudi biva izopšten iz mogućnosti nabavke hrane[5]. Ista logika važi i za drva, dizel i svu robu na koju će kriza vrštiti pritiske u proizvodnji, distribuciji i potrošnji. Napomenimo i da to nisu okolnosti u kojima će bilo koga spasiti štek od 50 kg brašna i šećera ili 400 litara dizela, usled temporalnih dimenzija problema.
Pol Spiker često govori o važnosti četvrtog, “neformalnog” sektora u obezbeđivanju socijalne sigurnosti. U tom sektoru nalazimo neke tradicionalne obrasce i forme pomoći zastupljene kod nas (kao što je npr. moba u selu, komšijska i rodbinska solidarnost i sl.) koji su bili snažan faktor opstanka u kriznim vremenima iz naše ne tako davne prošlosti i za koje se može ispostaviti da će nam uskoro zatrebati. Nažalost, savremeni urbani stil života i anomija dovode do slabljenja i pucanja ovih relacija i njihovo praktično svođenje na neformalne negovatelje. Obnavljanje ovih veza i obrazaca nesumnjivo može skinuti deo pritiska krize. Plastično rečeno, rođak ili komšija sa sela može biti karika koja će sprečiti scenario u kojem smo primorani da trampimo nameštaj ili veš mašinu za jaja.
Ima li kriza istu snagu onda kada se unapred zna da će nastupiti? Svaki zaista veliki sunovrat svetske ekonomije po pravilu je pratila potpuna nesvest i zabezek ključnih igrača u političkoj i ekonomskoj sferi.[6] Kada odstranimo iznenađenje, tu definišuću karakteristiku, stvara se prostor da države odgovornim i adekvatnim politikama i aktivnostima preduprede veliki deo štetnih posledica i zaštite svoje stanovništvo, iako je najavljena „savršena oluja“ usled sinergije (post) kovid ekonomije sa implikacijama rata u Ukrajini. Bez obzira na obim i uspešnost državne politike u borbi sa krizom, neophodno je da se kao pojedinci potrudimo da je dočekamo spremni. Postaje već izvesno da će određeni pad standarda nastupiti, što za nemali procenat stanovništva znači ples na rubu egzistencije. Ne zaboravimo i dnevno-političke implikacije – bez obzira na to šta je i kako rađeno, svetska kriza predstavlja fantastičan izgovor za sve, zar ne?
–
[1] DW: „Rising poverty among Germany’s elderly“
[2] „Australia bans old-style light bulbs“
[3] Zdravorazumski argument za nesprovođenje takvih politika ne postoji, te se njihov izostanak u nekim zemljama može tražiti u trouglu inertnost – inkompetencija – korupcija.
[4] Možda ne zvuči politički korektno, ali „bolesti zavisnosti“ je uvaženi stručan termin.
[5] Godišnjak FPN. Godina XII / Broj 20 / Decembar 2018. p.241-258
[6] Prethodnu krizu, krizu hipotekarnih kredita, pratio je i krajnje posprdan odnos prema šačici stručnjaka i entuzijasta koji su je naslutili. Pogledati fantastični film „The Big Short“.
–
Đorđe Terzin je predavač na Departmanu za socijalni rad Fakulteta za medije i komunikacije, gde vodi kurseve u oblasti socijalne politike i područja primene socijalnog rada.