20.02.2023 / Đorđe Terzin
Obeležavajući međunarodni dan socijalne pravde pre dve godine, bavili smo se pravednom distribucijom tada oskudnih vakcina kao dominantnom temom. Izneli smo dva pristupa, utilitaristički i egalitaristički, koji fundamentalno drugačije pristupaju problemu. Ova dva naširoko primenljiva principa suštinski prate ideološke matrice kroz koje koncept socijalne pravde dobija svoj kontekst, sadržaj i modalitet primene u datom društvu. Tendencija približavanja političke levice i desnice u svetskim okvirima, kao širi proces homogenizacije svetske politike posredstvom globalizacije i narastajuće količine podataka o efektima javnih politka (bez presedana u ljudskoj istoriji), nužno vodi do formiranja konsenzusa o važnim društvenim pitanjima i odgovora na njih (bar tamo gde je politika zasnovana na racionalnim procesima), među kojima je i socijalna pravda.
Jasno je da je pristup političke levice i desnice pitanju socijalne pravde konceptualno drugačiji. Naizgled suprotstavljene pozicije vode poreklo još iz Antičke Grčke, kroz demokratsko-humanističku i utilitarističku koncepciju tadašnje proto-socijalne politike. I tada je bila prisutna svest o značaju angažovanja različitih entiteta u ovoj sferi, iako su se, kao i danas, motivi za to supstancijalno razlikovali. Par hiljada godina kasnije ti motivi su suštinski opstali, dobivši formu koja odgovara savremenim društvima. Politika jednakih mogućnosti npr. se u laičkom poimanju vezuje isključivo za levicu, dok se lako gubi iz vida da je za nju jednako zainteresovana i liberalna (ekonomska) desnica. U skladu sa iznesenim, dok su danas za levicu motivi takvih politika humanističko-razvojno-atruistički uz obećanu „stabilogenezu“, za desnicu one predstavljaju pragmatično-utilitarističku podršku efikasnijem funkcionisanju tržišta – teza koja bi bila u skladu sa viđenjem koje su Asemoglu i Robinson izneli u kapitalnom delu „Zašto narodi propadaju”. Sistem obrazovanja koji je sveobuhvatan i koji omogućava svima da iskažu i izbruse svoje sposobnosti i talente je jedna od veoma važnih osnova inkluzivnih ekonomskih i političkih institucija, od kojih korist vuče društvo u celini. Otpor politikama jednakih mogućnosti danas nalazimo u konzervativnoj sferi, okrenutoj održanju statusa kvo, odnosno očuvanju dostignutih pozicija u društvenoj hijerarhiji, predstavljajući istovremeno i veliku kočnicu društvenog razvoja efektivno u svim sferama. Takođe, iako nisam sklon posmatranju sveta kao “globalnog sela” (jer u kojem to pa selu imamo tolike razlike u bogatstvu i siromaštvu i drugim relevantnim kriterijumima vezanim za ljudski razvoj), ne mogu da se ne zapitam koliko bi u totalitetu svet drugačije izgledao da su mnogi potencijalni genijalci, kojima je nasumična genetska lutrija¹ udelila neki vanserijski talenat i sposobnosti zapravo imali priliku da ih ostvare i iskoriste, umesto što su umirali od gladi i iscrpljenosti po plantažama kafe, banane, pamuka, pirinča, sweatshopovima i sl.
Lično, profesionalno, i čovek zvani Pol
U profesionalnom i ličnom smislu smatram sebe borcem za socijalnu pravdu. Posmatrajući podatke svetske banke i drugih relevantnih međunarodnih institucija, mislim da sam imao mnogo sreće što sam se rodio gde jesam i u datim okolnostima (ma šta bilo ko od nas mislio o današnjoj Srbiji, i dalje smo mi mnogo daleko od zemalja u razvoju, gde se već decenijama ujedno i rađa najveći procenat novopridošle populacije). Osim ove, suštinski rolsijanske paradigme, na mene je snažan utisak još pre početka studija ostavio vremešni Pol iz Irske. Upoznao sam ga sticajem okolnosti, tada je imao 73 ili 74 godine, veoma vitalan, pričao mi je kako najveći deo godine provodi u Šri Lanki, gde je volontirao u sirotištu i učio decu engleski. Njegova motivacija je delovala istovremeno iskonska i bezgranično racionalna – naime rodio se u relativno imućnoj porodici, kroz život se lako školovao, imao dobar posao koji je voleo da radi, oženio se i formirao svoju porodicu, dobio dvoje dece koje su takođe završili fakultete i postali ozbiljni ljudi na ozbiljnim pozicijama, zaključno sa četiri unuka koje je Pol imao u trenutku kada smo razgovarali. Kroz život je, osim generacijski očekivanih gubitaka, bio pošteđen velikih tragedija, bolesti i nedaća. Živeo je, prema sopstvenim rečima, jednim lepim i lagodnim životom, te je nakon penzionisanja odlučio da, kao autentični punomoćnik kosmičkog pravdovoda, vrati životu bar deo onoga što je od života dobio, i spakovao sebe i suprugu put Južne Azije. Zašto čak tamo, a ne u matičnoj Irskoj? Zato što tamo njegova penzija vredi mnogo više, pa osim lagodnijeg života za sebe, može postići mnogo veći efekat u radu sa decom. Ripple efekat koji je Pol ostvario svojim delovanjem je nemerljiv – osim Šrilančana, Iraca i ko zna koga sve još koga je sretao i kome je pomogao na svom putu, ostavio je nemerljiv trag na mladog maturanta koji je imao ideju da bi želeo da radi sa ljudima, ali nije bio načisto šta. Dve decenije kasnije, tom linijom Pol inspiriše generacije mladih studenata našeg Fakulteta, zaključno sa suzama koje pustih završavajući ovaj pasus pod naletom emocija, jer prvi put zapravo pišem o njemu.
Nasuprot Polovoj motivaciji koju sam doživeo kao iskonsku, nažalost u javnom diskursu često srećemo identitetski motivisane pojedince koji, dodatno nadraženi postmodernističkim naklapanjima, pitanja socijalne pravde doživljavaju kao prostor za izgradnju sopstvenog identiteta, samopromociju i signaliranje vrline, nalik onim nesrećnim braniteljima od poplava sa Makiša 2014. od kojih posle Instagram i Facebook nisu mogli da se odbrane. Otuda i termin SJW (Social Justice Warrior) koji danas ima prevashodno pežorativnu konotaciju, označavajući upravo pojedince koji, nalik nekada zakletim metalcima koji posle srednje škole entuzijastično krenu po narodnjačkim splavovima, ne veruju iskreno u proklamovane vrednosti već ih vide kao foru, način da se razlikuju ili kao osnov grupne pripadnosti. Uz oštru retoriku koja treba da kompenzuje kognitivnu prazninu i istovremenu nemogućnost da se stavovi argumentovano odbrane, ova vrsta pubertetskog aktivizma (iako je tipična za kasnija doba) je suštinski kontraproduktivna, bez obzira na to da li su osnovne ideje dobre – stvara otpor i polarizaciju u javnom mnjenju, pokušavajući sopstvenu poziciju prikazati kao superiornu i moralno ispravniju (jer je, rekosmo, suštinski pitanje identiteta), na šta ljudi, kao što znamo, jako loše reaguju. Vrlo slično identitetskim veganima koji vas grde što jedete pljeskavicu i pričaju vam koliko su kitova spasili jer imaju četkicu za zube od bambusa.
Važna društvena pitanja, kao što je pitanje socijalne pravde, moraju se graditi konsenzusno, kroz učešće celog društva i socijalni dijalog. Ekstremističke pozicije taj dijalog efikasno ugase pre nego što je počeo, često se obraćajući na neprimereno agresivan način nesenzibilisanom širem auditorijumu, koji o svim ovim pitanjima zapravo ima ili vrlo nejasnu sliku, ili nema pojma o čemu se govori. Moralizatorski napadi na nekoga ko suštinski ne razume zbog čega ga napadaju cementiraju otpor. Mnoge teorije govore o neophodnosti postepenog, evolutivnog (naspram često proklamovanog revolucionarnog) razvoja u društvu kroz navedene procese, čime pitanja kao što je socijalna pravda počinju da predstavljaju okosnicu našeg međusobnog razumevanja i saradnje, umesto poprišta raznih vidova konflikta. Umesto da brojimo ko je poslao koliko SMS-ova za lečenje, to je trenutak u kojem se zapitamo šta se dešava sa svom onom nevidljivom decom kojoj je pomoć takođe prekopotrebna, a koja nikada ne stignu do fondova, newsfeed-a i woke-washinga usled nemaštine, neznanja i neinformisanosti njihovih roditelja ili staratelja.
[1] O efektima nasumične genetske lutrije i pokušajima kontrole tih procesa možete pitati ostatke evropske aristokratije. Onaj deo koji još uvek može da složi prosto-proširenu.
_
Đorđe Terzin je predavač na Departmanu za socijalni rad Fakulteta za medije i komunikacije, gde vodi kurseve u oblasti socijalne politike i područja primene socijalnog rada.